Pozdrav svima, dopustite da vam se ukratko predstavim.
Zovem se Vedran, ali prijatelji me oduvijek zovu Veco. Imam 26 godina, rođen sam i odrastao na otoku Lošinju, mjestu kojeg i dalje nazivam svojim domom. Student sam Stručnog studija cestovnog prometa na Veleučilištu u Rijeci, gdje me još svega nekoliko ispita dijeli od stjecanja diplome.
Veliki sam obožavatelj sporta, posebice nogometa, a tijekom svoje 'sportske karijere' okušao sam se i u vaterpolu, košarci, odbojci na pijesku…
Otkad znam za sebe, a to vjerojatno dugujem svojim roditeljima koji su nevjerojatno druželjubive i vesele osobe, volim biti okružen ljudima. Obožavam druženja s prijateljima, neizvjesne partije karata, zajednička gledanja utakmica, nastupe na karaokama, pretresanje svih važnih i nevažnih tema na višesatnim kavama…
Pa ipak, kad biste me danas upoznali, teško biste mogli pomisliti da volim sve te stvari.
A to je ujedno i razlog zašto vam pišem.
Prije 3 godine, točnije 22. srpnja 2017., zadobio sam traumatsku ozljedu mozga koju je uzrokovao udarac u glavu (ulično nasilje). Isprva nisam osjećao ozbiljnije posljedice te sam došao kući, pozdravio roditelje i pošao leći. Ujutro me nisu mogli probuditi.
Helikopterom su me prebacili u KBC RIJEKA na Sušaku, liječnici su pregledom pronašli epiduralni hematom koji su hitnim operativnim zahvatom odstranili. Zahvaljujući požrtvovnosti i stručnosti ekipe osoblja riječke jedinice intenzivnog liječenja spašen mi je život.
Nažalost, posljedice ozljede bile su iznimno teške – ostao sam u potpunosti paraliziran, nisam mogao pričati, jesti, brinuti se za sebe…
Sljedećih dvadesetak dana proveo sam u induciranoj komi nakon čega sam skinut s respiratora i prebačen na odjel neurokirurgije u jedinicu intenzivnog liječenja gdje sam ostao naredna tri mjeseca, kada odlazim u Opću bolnicu u Ogulinu gdje boravim 13 dana. Sljedeća postaja bila je Specijalna bolnica u Krapinskim toplicama, ustanova koja je specijalizirana za rehabilitaciju pacijenata sa traumatskim ozljedama mozga u kojoj sam ostao sve do sredine kolovoza 2018-te godine. Za to vrijeme sam svakodnevno odrađivao dodatne fizikalne, logopedske i radne terapije koje su iziskivale znatna financijska sredstva.
Kasnije istog mjeseca, nakon više od godinu dana izbivanja od kuće, vratili smo se u Mali Lošinj. Krenuo sam s terapijama u lječilištu u Velom Lošinju čiji zdravstveni djelatnici su se maksimalno angažirali kako bi olakšali i ubrzali moj oporavak. Svojim odnosom punim razumijevanja i potpore postigli su da se moji roditelji i ja osjećamo kao dio ekipe, odnosno kao članovi obitelji. Na tome sam im neizmjerno zahvalan. Pored odlazaka u lječilište, sa mnom su u svoje slobodno vrijeme predano radile i otočne logopedice i radne terapeutkinje. A te terapije nastavljaju se i danas.
U međuvremenu, kada su nam to financijske mogućnosti dopuštale, odlazio sam u Zagreb na terapije kod radnog terapeuta. Usporedno sam odrađivao tretmane u Reaktiva centru, a posebno sam zadovoljan napretkom ostvarenim u Neurofitu (fizikalna terapija po Bobath konceptu).
Kako bih unaprijedio svoj govor, posjećivao sam logopedski kabinet Kraljev govor radi tretmana elektrostimulacije jezika i lica, a uz posjete logopedima s Rebra, odlazio sam i u Logo centar Blaži u Sesvetama koji nam je u više navrata izašao u susret, omogućivši besplatne tretmane i rad s izuzetnim stručnjacima.
Sve navedene terapije odvijaju se u privatnom aranžmanu (osim Rebra) i iziskuju značajna sredstva, a svaki put kada dođemo u Zagreb primorani smo plaćati smještaj.
Zahvaljujući dobrim ljudima, prijateljima, znanim i neznanim donatorima, udrugama i institucijama koje nas cijelo vrijeme pomažu, moja obitelj i ja u niti jednom trenutku nismo bili prepušteni sami sebi. Da jesmo, moja bitka za zdravlje odavno bi već bila izgubljena.
U posljednje tri godine ostvario sam velik napredak. Samostalno se održavam u sjedećem položaju, a odnedavno mogu ustati iz kolica i napraviti nekoliko koraka (još uvijek uz pomoć roditelja ili terapeuta, ali i to ćemo riješiti). Također, nakon višegodišnje tišine i šutnje, napornim radom postepeno vraćam dar govora. Zasad uspijevam izgovoriti kraće i jednostavnije riječi, no siguran sam da ću s vremenom brbljati kao nekoć. Desnom rukom se sve bolje služim, a i lijeva će, u to ne sumnjam, uskoro slijediti njen primjer…
Međutim, iako je moje stanje danas puno bolje nego što je bilo prije, tu nipošto ne planiram i ne smijem stati. I dalje vjerujem da ću uskoro ponovno biti potpuno samostalan i da ću se vratiti svom starom životu.
Kako bih u tome uspio, molim vas za pomoć kako bih mogao nastaviti s prijeko potrebnim terapijama i medicinskim tretmanima.
Poduprite me ako ste u mogućnosti ili podijelite ovu priču među vašim prijateljima.
Od srca vam zahvaljujem na svakoj vašoj donaciji, nesebičnoj pomoći i porukama podrške.
Veco
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Hello everyone, allow me to introduce myself…
My name is Vedran, but my friends call me Veco. I am 26-year-old student of Professional Undergraduate Study Program of Road Transport in Rijeka, born and raised on the island of Lošinj, Croatia.
I love hanging out with friends, playing card games, doing karaoke, having conversations over long coffees (as all Croatians do) or simply talking and laughing with people that are dearest to me. I am a huge fan of sports, especially football, and during my 'sports career' I also played water polo, basketball, beach volleyball…
Still, if you met me today, you would probably have a hard time seeing I love all these things.
And that is the reason why I am writing to you today.
On July 22, 2017, I suffered a traumatic brain injury caused by a blow to the head (by the act of street violence). At first, I did not think my injury was that serious, so instead of going to the hospital I came home and went to bed. The next morning my parents couldn’t wake me up.
I was transported by helicopter to a hospital in Rijeka, where I underwent emergency surgery to remove an epidural hematoma and reduce the pressure on my brain. Thanks to the dedication and expertise of the staff of the Rijeka intensive care unit, my life was saved.
Unfortunately, the consequences of the injury were extremely severe - I was left completely paralyzed, I couldn't talk, eat or do anything without assistance.
I spent the next twenty days in an induced coma after which I was removed from the respirator and transferred to the neurosurgery department in the intensive care unit, where I stayed for the next three months. After that i spent 13 days in the General Hospital in Ogulin.
The next stop was the Special Hospital in Krapinske toplice, an institution that specializes in the rehabilitation of patients with traumatic brain injuries, where I stayed until mid-August of 2018. During that time, I did physical therapy, speech therapy and occupational therapies daily, which required significant financial resources.
Later that month, after more than a year away from home, me and my family returned to Mali Lošinj. I started therapy at Veli lošinj Health Resort, whose health professionals were maximally engaged to facilitate and speed up my recovery. With their unconditional support and understanding, they made my parents and I feel part of their ‘little family’. We will always be grateful for that.
In addition to my regular visits to Veli Lošinj’s Health Resort, i also had therapies with Lošinj based speech therapists and occupational therapists that gave up their free time to work with me. And they still do that every week.
In the meantime, when we saved up enough money, i went to Zagreb to have treatments in health institutions that specialized in dealing with these types of conditions. I had treatments at the Reaktiva Center, and I am especially pleased with the progress that i made in Neurofit (physical therapy according to the Bobath concept).
To improve my speech, I visited the King's Speech center for electrostimulation treatments, i went to speech therapists at Rebro hospital and to the Blaži Logo Center in Sesvete.
All these therapies really help my recovery, but at the same time they are extremely expensive. Also, every time we come to Zagreb we have to pay for our accommodation.
Thanks to good people, friends, known and unknown donors, associations and institutions that helped us during the years, my family and I have never been left to fend for ourselves. If that were the case, my battle for recovery would have been lost long ago.
In the past three years, I have made great progress. I am able to withhold myself in a upright position without assistance, and lately I have been able to get out of the wheelchair and take a few steps (still with the help of my parents or therapist, but we’ll sort that out, too). After years of silence and a lot of hard work, I am gradually starting to talk again. For now, I manage to articulate shorter and simpler words, but I am sure in time I will be that old chatterbox I used to be. Also, my right hand is getting better and better every day. I can hold a fork or a glass of water with it, and I use it to communicate with people via mobile phone or computer.
However, even though my condition is much better than it was before, there is still a long way for me to go until I fully recover.
To succeed in this, I need your help. Any amount, small or great, will help me win my battle, even sharing this information with your friends or family will do a lot.
I appreciate your help,
Veco
Please click the style of widget you'd like to install
